Jučer sam sudjelovao na akreditacijskom sastanku za studij oblikovanja digitalnih sadržaja na Visokom učilištu Algebra. Akreditacijski postupak je finale EU projekta Provedba hrvatskog kvalifikacijskog okvira u području multimedije.

Prošle godine su razvijeni novi standardi zanimanja, standardi kvalifikacije i visokoškolski kurikulum koji bi trebao zamijeniti postojeći studij multimedijskog računarstva.

Akreditacijski tim, na čelu s profesorom dizajna Feđom Vukićem, je pitanje iz naslova postavio skupini gospodarstvenika među kojima sam se nekim čudom našao i ja.

Pitanje je naizgled logično, jer je besmisleno školovati stručnjake koje poslodavci nakon tri ili pet godina studija neće željeti zaposliti. Odgovori su se odnosili više na mindset ili način razmišljanja, a manje na konkretna znanja i vještine.

Zanimljivo je iskustvo profesionalaca iz svijeta digitalnog marketinga kako tek po završetku studija počinje pravo stručno školovanje u kojem majstori poučavaju šegrte tajnama zanata. Alati i tehnologije s kojima će raditi se stalno mijenjaju, pa se od šegrta očekuje volja i sposobnost stalnog učenja.

Ne znam je li pristojno spomenuti da bi poželjan kandidat za posao u industriji oblikovanja digitalnih sadržaja trebao biti pismen. Zvuči poput psovke nekome s akademskom titulom reći da je nepismen.

Nestručnjak bi pomislio kako je 1750 obveznih sati hrvatskog jezika u osnovnoj i srednjoj školi dovoljno za svladavanje vještina pisane i usmene komunikacije, ali nas život svakim danom uvjeri u suprotno.

No želio sam u stvari objasniti zašto mislim da je pitanje iz naslova samo naizgled logično.

Budući dizajneri digitalnih sadržaja će najvjerojatnije raditi u kulturnoj i kreativnoj industriji. Kulturni i kreativni sektori čine oko 4,5% europskog BDP-a i zapošljavaju oko 3,8% radne snage Europske unije ili 8,5 milijuna ljudi.

Dio će se kreativaca zaposliti u mikro kompanijama s manje od deset zaposlenih, a dio će se pridružiti rastućoj zajednici nezavisnih profesionalaca. Velika većina njih će se zapošljavati projektno, odnosno po potrebi privremeno i povremeno.

Takva je naprosto priroda kreativne industrije.

Zar nije onda logično stjecati projektna iskustva kontinuirano još tijekom školovanja i izlagati se riziku neuspjeha koji ćemo prije ili kasnije morati iskusiti u realnom životu?

Što je meni logično, drugima očito nije pa je projektno učenje na hrvatskim fakultetima više iznimka nego pravilo.

Uvjeren sam da bi takvo iskustveno učenje doprinjelo stvaranju poduzetničke kulture i razvoju kulturnog poduzetništva.

Zato mislim da bi pravo pitanje akreditacijskog tima trebalo biti: “Koje kompetencije treba imati dizajner digitalnih sadržaja za pokretanje kompetitivnih projekata u kreativnoj industriji?”

Bez tih projekata neće biti ni zapošljavanja.