4. rujna 2017. započela je nova školska godina. Eksperimentalna provedba kurikularne reforme još nije, ali je zato svečano obećana za iduću godinu. Ministrica znanosti i obrazovanja nam u sklopu obećanja najavljuje uvođenje obveznog predmeta informatike u pete i šeste razrede osnovne škole. Najava koja nam uz novi kurikulum garantira instant ulazak hrvatskih škola u 21. stoljeće.

Treba li nam novi kurikulum i jesu li zadovoljene sve pretpostavke za njegovo uspješno uvođenje? Imamo li osposobljene nastavnike i jesu li nam škole primjereno opremljene? Kakvi su nam nastavni materijali, a kakve nastavne metode? Pokušat ću na ova pitanja odgovoriti na temelju osobnog iskustva.

Naime, moj sin je upravo krenuo u peti razred jedne od hvaljenih zagrebačkih osnovnih škola. U toj školi informatika je izborni predmet od petog razreda. Dodatno opterećenje, ali i pametno potrošenih dva sata tjedno, naivno pomisliše ambiciozni roditelji.

Na pitanje razrednici da li je u sklopu projekta e-Škole opremljen informatički kabinet odgovor je bio negativan, a na pitanje hoće li se ove godine primjenjivati stari ili možda najavljeni novi kurikulum informatike, odgovor je uz čuđenje glasio: “Pa naravno stari. Ali ionako tu nema nekih bitnih razlika.” Uz iskusnu opasku: “Uostalom, vidjet ćemo što će se do iduće školske godine još dogoditi.”

Prva dva tjedna nastave plastično su pokazala zašto nam je reforma hitno potrebna, ali i zašto će ju biti teško provesti. Tjedan prvi. Što ste radili iz informatike? Učili smo o dijelovima računala. I? Zapisivali u bilježnicu. Tjedan drugi. Što ste radili iz informatike? Učili smo o dijelovima računala. I? Zapisivali u bilježnicu. Repetitio est mater studiorum

Istina, informacija o tome što se učilo, na temelju iskustva iz ostalih predmeta, i nije baš pouzdana. Međutim, metodika “učitelj diktira, a učenik šuti i zapisuje u bilježnicu”, zvuči već vrlo poznato i uvjerljivo.

I u čemu je problem? Kad već učimo djecu o ulaznim jedinicama računala, zašto ne koristimo tipkovnicu ili mikrofon umjesto olovke za pravljenje bilješki s predavanja? Kad se već zgražamo nad teškim školskim torbama, zašto ne koristimo cloud diskove umjesto udžbenika i bilježnica za pohranu informacija? Kad se već žalimo na hiperaktivnost djece, zašto ih ne uključimo u istraživanje i kreiranje multimedijskih obrazovnih sadržaja?

Ili u prijevodu, zašto dosadna ex cathedra predavanja napokon ne zamijenimo iskustvenim timskim učenjem. No to je još manji problem.

Pravi problem je što djecu u školama programiramo prema obrazovnom algoritmu iz 19. stoljeća, a barem deklarativno na kraju obrazovanja očekujemo programere. Ponavljanje standardiziranih postupaka je uistinu bilo revolucionarno za Fordovu pokretnu traku s početka 20. stoljeća, ali je neprimjenjivo u traženju kreativnosti i inovativnosti.

Nismo zadovoljni rezultatima, ali očekujemo njihovo poboljšanje ponavljanjem istih koraka. Ne bi se stoga trebali čuditi ako će pametnim telefonima, kućama i gradovima trećeg milenija upravljati idioti.

Danas je novi sat informatike…