U prvom razredu srednje škole, prvi put sam se susreo s pitanjem o svrsi informatičkog obrazovanja. U zagrebačkoj XV gimnaziji, tadašnjem MIOC-u, profesor nas je poučio razlici informatičara i programera. Informatičari rješavaju probleme, a programeri prevode problemska rješenja u računalni kod.

To bi otprilike značilo da nas poznavanje sintakse programskog jezika nužno ne čini informatičarima, kao što nas poznavanje sintakse hrvatskog jezika nužno ne čini funkcionalno pismenim građanima.

Idući ću tjedan, skoro četrdeset godina kasnije, ponovo razgovarati o svrsi informatičkog obrazovanja na panelu godišnje All Digital konferencije u Barceloni. Mogu li kompetencije programiranja pomoći u društvenoj inkluziji vulnerabilnih skupina? Na prvu loptu odgovor je jednostavan.

Najprepoznatljiviji oblik društvene isključenosti je nezaposlenost. Još puno gori, ali manje spominjani oblik isključenosti je nezapošljivost. To je kad ono što znate i možete nije nikom potrebno. Programeri su traženi na tržištu, pa ako nezaposleni i nezapošljivi nauče programirati, postat će zapošljivi, vrlo vjerojatno zaposleni i samim tim uključeni.

No rješenje nije baš tako jednostavno.

Oni čije struke zahtijevaju programerska znanja, ta znanja još uvijek ne stječu u formalnom obrazovanju i samim tim nisu zapošljivi. Ukoliko rupe iz formalnog obrazovanja pokušate popuniti u neformalnom obrazovanju, moći ćete riješiti samo manji dio problema.

Dok ih riješite deset, sustav će generirati novih deset tisuća. Jednostavna nejednadžba. Broj sudionika u formalnom obrazovanju je neusporedivo veći od broja sudionika u neformalnom obrazovanju.

Mogu li se onda projektima, financiranim iz EU fondova, nadoknaditi propusti formalnog obrazovanja? Mislim da ne. No mogu li se pozitivni rezultati takvih projekata ugraditi kao razvojna rješenja u formalno obrazovanje? Mislim da im je to osnovna svrha i to smo nastojali postići u Codemob projektu.

Nakon par godina smo u Telecentru obnovili suradnju sa Školom za grafiku, dizajn i medijsku produkciju i testirali moguća razvojna rješenja za strukovni program web dizajna.

Prvo rješenje se odnosi na razvoj online platforme i sadržaja za e-učenje JavaScripta. Strukovno važno, ali drugo rješenje, koje se odnosi na uvođenje projektnog učenja u nastavu, smatram odgojno daleko važnijim.

Ako učenike naučite sintaksu JavaScripta, bit će sigurno zapošljivi, ali mislim da to nije jedina svrha obrazovanja. Ako učenike naučite prepoznavati društvene probleme, možda odgojite dizajnere njihovih rješenja.

To je vjerujem ključna odgojna funkcija ne samo strukovnih škola i možda pomogne u rješavanju problema inkluzije više od pisanja programskog koda.